Večeras je u sarajevskoj Vijećnici upriličen prijem u povodu 1. marta Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovini, a čiji domaćini su bili članovi Predsjedništva BiH Denis Bećirović i Željko Komšić.

Skupu su prisustvovali brojni gosti iz društveno-političkog života i članovi međunarodnih predstavništva u našoj državi.

Govor Željka Komšića prenosimo u cjelosti:

Krajem prošlog stoljeća, suočeni sa novom političkom realnošću koja je nastala nakon propasti komunizma i sa realnošću raspada bivše zajedničke države, građani Bosne i Hercegovine putem svojih političkih predstavnika izabranih na prvim demokratskim izborima, Prvog marta 1992. godine krenuli su na tada jedini mogući put, put izglasavanja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, put samostalnosti i suverenosti. Historijske okolnosti i vjekovna želja za nezavisnošću sjedinili su se u uspješno održanom referendumu o nezavisnosti koji je postavio temelje za međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine.

Priznanje koje se moralo braniti oružjem budući da su se naši susjedi prometnuli u agresore koji nisu bili spremni prihvatiti nezavisnost Bosne i Hercegovine kao političku i međunarodnu činjenicu. Međunarodnom priznanju prethodilo je naše, nazovimo ga tako, vlastito građansko samopriznanje, odnosno stečena svijest o tome da se u borbi za nezavisnost naše države možemo i moramo u prvom redu osloniti na sebe i vlastite snage. Ta svijest u praktičnom smislu manifestirala se odmah na početku agresije kada su na poteze secesionista i agresora raspoložive republičke institucije, a ponajviše MUP RBiH, odlučeno reagovale u odbrani vitalnih državnih institucija i u zaštiti života građana.

Dalji razvoj događaja i tok agresije dao je za pravo takvom uvjerenju. Vlastite snage koncentrisane u i oko Armije Republike Bosne i Hercegovine, pod vrhovnom komandnom Predsjedništvom Bosne i Hercegovine, ostale su naš jedini oslonac u borbi za nezavisnost. Ne samo da se nije moglo osloniti na međunarodne snage nego je međunarodni faktor najčešće bio na strani agresora, što se vidjelo kroz nuđene mirovne planove koji nisu pretpostavljali Bosnu i Hercegovinu kao državu, nego čas kao uniju država, čas kao konfederaciju, čas kao sve drugo samo nikako kao cjelovitu državu.

Takav odnos međunarodnog faktora prema Bosni i Hercegovini, potrajao je sve dok nismo formirali, organizovali i ustrojili Armiju R BiH u vojnu snagu sposobnu da izvodi najsloženije vojne operacije i ostvaruje kako taktičke tako i strateške pobjede. Tek nakon toga, kada je postalo jasno da Bosna i Hercegovina neće nestati, i kada je postalo jasno da Armija BiH nesalomljiv faktor, tek nakon toga smo mogli računati na neki vid pomoći međunarodnih snaga. Ali, da ne lažemo sami sebe, ta pomoć nije bila rezultat njihove međunarodne volje ili naklonosti, nego rezultat naše iskazane snage u borbi za domovinu.

Sve to upućuje nas na zaključak utemeljen na velikom kolektivnom iskustvu, a koji kaže da kada smo se god oslanjali na vlastite snage rezultat naše borbe je bio vidljiv i konkretan a kada smo se god, ponegdje u brojnim iluzijama, oslanjali na drugoga u odbrani naših života i domovine, rezultat je bio poražavajući. I zato danas ne smije biti nikakve dileme oko toga na koga se u predstojećim izazovima možemo osloniti. Moramo se osloniti na sebe, ali isto tako razgovarati sa svima i sa Istoka i sa Zapada. Razgovarajmo i sarađujmo i sa svima ako će to biti od koristi domovini.

Odbacimo sve one tako česte i maliciozne prigovore zbog naših pokušaja saradnje ili uspostavljanja kontakata sa državama koje su nesumnjivo prijateljski nastrojene prema našoj domovini. Nismo dužni nikome da se pravdamo i objašnjavamo. Dužni smo samo svojoj državi i svojoj djeci, a jedina garancija naše nezavisnosti su naše dužnosti prema Bosni i Hercegovini. Svakim danom iznova smo svjedoci toga da svijet koji je postojao jučer, odnosi koji su do jučer bili temelji kakvog – takvog međunarodnog poretka više ne postoje.

Ako se u tolikoj mjeri ne mijenjamo mi, i ako i dalje u nama postoji ista ona nit koja nas je spajala u odbrani domovine prije trideset godina, danas jednako moramo biti svjesni toga se mijenjaju globalne okolnosti, kao što su se mijenjale u vrijeme pada berlinskog zida. Eho tih globalnih promjena itekako se osjeti i ovdje u Bosni i Hercegovini. Stoga ovaj Dan nezavisnosti dočekujemo sa nikad manjim političkim prisustvom stranog faktora u Bosni i Hercegovini.

Jasno i glasno se mora reći da međunarodna zajednica i njena uloga u BiH, kao neki konkretan i djelatan mehanizam, više ne postoji. Izbacimo je iz našeg političkog, akademskog i svakog drugog vokabulara, kako bi makar na nivou jezika i misli uhvatili posljednji voz sa savremenim zbivanjima. Stvarnost koja slijedi bit će potpuno drugačija od ove postdejtonske ere koju smo preživjeli. Ukoliko želimo uhvatiti taj posljednji voz realnosti morati ćemo istovremeno pronaći snage i vlastitih kapaciteta da odbranimo integritet odluka domaćih institicija, i onda kada nam se te odluke sviđaju, ali i onda kada nam se ne sviđaju.

Funkcionisanje države, sistema i institucija, kako znamo i umijemo, morati ćemo osigurati sami. Stoga kada govorim o oslanjanju na vlastite snage i kapacitete, ne mislim na puko uzimanje oružja u ruke u odsudnom trenutku, nego mislim na preuzimanje odgovornosti za vlastitu državu. Prošlo je vrijeme u kojem se zbog nefunkcionisanja ove ili one institucije obraćalo stranom ambasadoru. I do sada je to traženje takve dadilje bilo smiješno, ali od sada bi moglo biti pogubno. Međutim, mi u Bosni i Hercegovini ni po tome nismo izuzetak.

Čitava Evropa u ovom trenutku pokušava da se konsoliduje, upravo iz sličnih razloga. Nismo mi jedini koji se sada prevashodno moramo oslanjati na vlastite snage. Pred tim izazvom je cijela Evropa koja, ako želi vlastitu slobodu, istu će morati da skupo plati ili da se za nju bori, budući da je veliki tutor otkazao bezuvjetnu podršku. Stoga su naši i evropski izazovi gotovi isti, i ako još uvijek postoji nešto što se zove evropski put Bosne i Hercegovine on je upravo u imperativu da se i Evropa i Bosna i Hercegovina moraju pozabaviti sa sobom.

U tom smislu treba nam biti jasno da Bosna i Hercegovina i Evropa, šta god mislili kada kažemo Evropa, dijele istu budućnost, da ne kažem fatalistički, sudbinu. To bi trebao biti naš najvažniji vanjskopolitički orjentir u budućnosti. U tome, uostalom, vidim priliku za ozdravljenje i Evrope ali i Bosne i Hercegovine i društvenih odnosa koji u njoj vladaju. Kakvi god izazovi da nas čekali, a jasno je da neće biti laki, siguran sam da će ih Bosna i Hercegovina savladati jer smo mi svoje najteže ispite državnog samopotvrđivanja davno položili, te pokazali svijetu ko smo i šta smo.

Ova država ima razlog svog postojanja i opstojanja. Ona je prirodna i društvena cjelina, a ne bilo kakav ideološki ili politički konstrukt nametnut od bilo koga. Ta cjelina, sama po sebi, karakterno i mentalno je specifična, nedjeljiva i neuništiva, kao ljubav bosanskog čovjeka prema domovini, koja traje vjekovima.