Obično svaka priča ima svog heroja, a junak ove priče je Vinko Šamarlić, velika sportista, a još veći patriota, koga se sjećamo danas na 30. godišnjicu njegove pogibije u borbi za očuvanje jedinstvene i cjelovite Bosne i Hercegovine.

Rođen je 8. marta 1964. godine, a odrasta u Ozimci kod Žepča. Poslije završetka osnovne škole seli u Sarajevo kako bi nastavio školovanje u Srednjoj policijskoj školi, a nakon čega postaje policijski službenik 1985. godine, te dolazi na funkciju komandira borbene jedinice s činom kapetana.

Vinko Šamarlić je bio uspješni džudista, prvak Jugoslavije, Balkana i Evrope, te reprezentativac Bosne i Hercegovine. Svojim dobrim rezultatima je ispunio normu za nastup na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni, te iako je dobio odobrenje nadređenih da napusti Specijalnu jedinicu MUP-a RBiH, Vinko je kazao “evo, samo još ovu akciju da završim, pa ćemo trenirati“.

Vinko Šamarlić ipak nije dobio priliku da više trenira, a njegovo veliko junačko srce je prestalo da kuca 8. juna u bici za Hrasno Brdo, kada su sarajevski ratnici vodili bitke za oslobađanje grada uključujući i slavnu bitku za Žuč. On je tog dana bio komandat svoje jedinice, te je svoj život položio u temelj naše države u jednom od najkrvavijih dana za odbranu Sarajeva.

Imao je i nadimak Zmaj, a njegove kolege iz specijalne jedinice znale su ga zvati i Zmaj od Bosne. Vinko Šamarlić je posthumano odlikovan Zlatnom policijskom zvijezdom, kao i Medaljom za hrabrost te Ordenom zlatnog grba sa mačevima.

Ulica u Lužanima na Ilidži danas nosi ime po ovom bh. heroju, a na mjestu njegove pogibije u Zagorskoj ulici je postavljena spomen ploča. Također, tradicionalno se svake godine u Sarajevu održava džudo turnir njemu u čast.

“Pripadnik specijalne jedinice MUP-a Bosne i Hercegovine, džudista, poluteška i teška. Jučer poginuo. Bitka odsudna“, bile su riječi kojima je Bude Vukobrata počeo svoj poznati prilog za BHT.

“Vinko Šamarlić vodio je mnoge borbe, bacao mnoge protivnike, zaradio silne titule, bio je višestruki juniorski i seniorski prvak Jugoslavije, dok još nije bila bivša. Prije dvije godine osvojio veliki A internacionalni turnir u Istanbulu. Za jučerašnju borbu se nije posebno pripremao. Nije se nadao zahvatu iz potaje. Nažalost, smrt nikada ne pobjeđuje na poene. Ipon, to je uvijek kraj borbe, ma koliko razliku u poenima ti do tada imao. Neravnopravna borba između smrti i Šamarlića završena je iponom u korist domaćina, a smrt nam je ovih dana svima domaćin. Takmičimo se na njenom terenu i po njenim pravilima. Vinko Šamarlić bio je u punoj ljudskoj i takmičarskoj zrelosti, dvadeset i osam godina. Imao je čedo od dvije godine, silne drugove i prijatelje, znao je razlikovati zagrljaj od zahvata. Znao je s kim i uz koga valja stati. I tu bi ovoj tužnoj priči bio kraj da se odmah ne nametne pitanje zašto ovoliko pažnje nismo posvetili svim poginulim. Odgovor je jednostavan: Vinko Šamarlić je Olimpijac, bio je evidentni olimpijski kandidat, bio je izabran, bio je jedan od devet. Uzalud je njegov prijatelj, njegov trener i sportski funkcioner Brane Crnogorac govorio: Pazi se. Vinko je valjda čuo: Bori se. Borio se i poginuo. Pod istom onom zastavom pod kojom je trebao da izađe na tatami najljepšeg grada Katalonije. Vinko nažalost o nečemu nije vodio računa. Ma koliko bilo značajno da ljiljani rascvjetaju na Zlatištu i Mojmilu, na Žuči i Poljinama, da je isto tako značajno da se plava zastava sa zlatnim ljiljanima zaviori pred olimpijskim borilištima kao što se razvila na jarbolima pred Ujedinjenim Nacijama. Vinko Šamarlić više se neće pojaviti u svome domu u svojoj jedinici. Njegov Olimpijski let je otkazan. Za mene lično, a nadam se i cjelokupnu našu sportsku javnost ovaj plemeniti borac jeste učesnik Olimpijskih igara. Očekujemo da će njegovo ime biti ravnopravno u budućoj olimpijskoj spomenici Bosne i Hercegovine, da će se barem na njegovom grobu zavioriti zastava s pet olimpijskih krugova.”