Savremeni društveni sistemi zasnovani su na vladavini prava kao jednom od osnovnih postulata demokratije, a odakle dalje crpimo ljudska prava i slobode, uključujući slobodu izražavanja i misli kao njihov osnovni benefit. 

Posmatrajući kroz historiju, naročito ako u obzir uzmemo naše prostore, nemali je broj vladajućih struktura koje se nisu koristile mehanizmom gušenja kritičke mase, djelujući represivno i crtajući nevidljivog neprijatelja, a pritom uskraćujući javnost za informacije o aktuelnim društveno-političkim procesima, stvarajući tako privid funkcionalnog sistema, dok se degradira standard života stanovništva, a samim time i njihovo univerzalno pravo na dostojanstven život.

Isto tako, kao po šablonu, neistomišljenici su redovno proglašeni prijetnjom po opstanak nekoga naroda, nacije ili državnog suvereniteta, pa iako se takve stvari mogu činiti mizernim i svakodnevnicom u političkoj areni, od toga običnu počinju značajno ozbiljniji i opasniji procesi.

Ako istu analogiju spustimo na bosanskohercegovačku razinu, uzimajući u obzir vrijeme i prostor oko nas, slične primjere možemo pronaći i u našem okruženju. Nerijetko su medijski i društveni aktivisti, radnici, kolumnisti i novinari predstavljeni uzrokom za njihove probleme, a javnost i transparentnost rada neprijateljima uspjeha procesa u lokalnoj zajednici.

Zatim ćemo se ponovno vratiti na osnovna načela demokratije i slobodu izražavanja i kritičke misli, gdje se ugrožavanjem iste kao društvo udaljavamo od demokratske tranzicije, a kojoj barem deklarativno svi težimo.

Sve navedeno može poslužiti kao uvod za temu o kojoj će više govora biti u redovima ispod, kao i izazovima s kojima se susreću medijski djelatnici u Bosni i Hercegovini danas, a samim time i javnost koja plaća cijenu.

Kada se nešto ne pokazuje, prirodno je za čovjeka da ne kreće s postavkom zašto se to ne prikazuje, već se prvo rađa pitanje “šta se skriva?” koje sa sobom povlači dodatne dileme. A u narednim pasusima ćemo reći nešto više o tome šta se (ne)svjesno ne pokazuje u Zeničko-dobojskom kantonu, odnosno, u dvije njegove zajednice, pokušat ćemo odgonetnuti.

Javnost rada kao pravo i obaveza

Zeničko-dobojski kanton i njegove jedinice lokalne samouprave ne mogu se pohvaliti naročitom javnošću rada – od izostanka prijenosa uživo sjednica Skupštine Zeničko-dobojskog kantona kao najvišeg zakonodavnog organa, pa da lokalnih zajednica i javnosti rada gradskih i općinskih vijeća.

Građani u tek nekoliko zajednica mogu u prijenosu uživo posmatrati lokalne donosioce odluka kako raspravljaju i odlučuju o odlukama od značaja za javnost, u većini slučajeva te sjednice mogu pogledati tek u snimku, dok postoje i one sjednice koje je – vjerovali ili ne – zabranjeno i snimati.

Medijski radnici, naročito oni koji se bave lokalnim temama, nerijetko će potrošiti sate bezuspješno tražeći materijale za sjednice lokalnog vijeća ili odluke usvojene na održanim sjednicama, pa u tom kontekstu nije potrebno ni spominjati da javno objavljene rezultate glasanja ne treba ni pokušavati pronaći. U svome radu obično će naići na djelomično funkcionalne internet stranice, podatke koje nisu ažurirani po nekoliko godina, pa čak i na netačne kontakt podatke.

S pravom se može postaviti pitanje da li je sve navedeno prouzrokovano nemarom ili namjerom da se ograniči interes građana i kritika na račun lokalnih vlasti, a među medijskim uposlenicima, društvenim aktivistima i građanima najčešće je zastupljena ova druga opcija.

Kakanj i Žepče kao nepopularni primjeri

U posljednje vrijeme dvije lokalne zajednice i institucije su (ne)svjesno preuzele vodeću ulogu kada je riječ o nepopularnim odlukama u kontekstu javnosti svoga rada i ograničavanja prava na kritičko razmišljanje građana, a to su Općina Kakanj i Općina Žepče, odnosno, Općinsko vijeće Kakanj i Općinsko vijeće Žepče.

Slučaj Kakanj

Prije godinu dana, Općinsko vijeće Kakanj je na prijedlog Općinskog načelnika usvojilo Odluku o javnom redu i miru, koja u Članu 3, Stav 19. navodi sljedeće:

Prekršajima javnog reda i mira u smislu odredbi ove Odluke čine slijedeći postupci i ponašanja:

upućivanje prijetnji, vrijeđanje, omalovažavanje, nepristojno i drsko ponašanje ili drugi vid uznemiravanja građana ili službenih lica na javnom mjestu ili društvenim mrežama ili elektronskom poštom, sms porukama i sl.,

Uprkos brojnim kritikama i apelima domaćih i međunarodnih organizacija civilnog društva koja se bave pitanjima slobode govora, ljudskih prava i medijskim slobodama, uključujući i Udruženje BH Novinari, a koji su zahtijevali da se ukloni navedeni član u kontekstu kažnjavanja komentara na društvenim mrežama, te osporavajući legalnost kao i ustavnost same odluke, ista je i dalje na snazi, dok su prema informacijama dostupnim u javnosti, Policijska stanica Kakanj već je izdala i prekršajne naloge zbog komentara na Facebooku.

Dok je navedena odluka otvorila pregršt pitanja o njenoj usklađenosti sa međunarodnim regulativama i standardima u domenu slobode izražavanja, zabrinjavajuća je činjenica da je lokalni nivo preuzeo zakonodavne ulogu i odlučivao o izrazito kompleksnom pitanju bez konsultacija sa strukom. Svakako da ovakva odluka sa sobom povlači i niz drugih problema i nepoznanica, o tome ko i kako će potvrditi vjerodostojnost korisničkih profila na društvenim mrežama – da li njihova imena odgovaraju stvarnim imenima građana ili je riječ o lažnim profilima, kao i kako će se odrediti granice u online prostoru i doseg djelovanja lokalnih organa javnog reda i mira, ali i njihova sposobnost da procijene da je li došlo do povrede po spornom članu odluke.

Struka upozorava na mogućnosti cenzurisanja javnosti i kritike prema lokalnoj vlasti, što naročito može biti zabrinjavajuće ako se u obzir uzme popularna praksa na zvaničnoj Facebook stranici Općinskog načelnika Kakanj (Općina Kakanj – načelnik), gdje su nerijetko brišu komentari građana ili blokiraju neistomišljenici, a osim spomenutog na navedenoj stranici je učestala praksa i zabrane komentara na objave.

U kontekstu navedene odluke otvora se prostor i za diskusiju o njenom demokratskom duhu, odnosno, da li ista donosi sigurnost građanima i mogućnost da ih zaštiti od stvarnih vrijeđanja na društvenim mrežama ili je ona tu da kako bi djelovala preventivno i spriječila lokalno stanovništvo od pisanja kritika prema radu lokalnih zvaničnika, a iz straha kako se i njihovo ime ne bi pronašlo na prekršajnim nalogu.

Slučaj Žepče

Nizvodno niz Bosnu, situacija nije puno bolja, a ni Općina Žepče se ne može pohvaliti transparentnošću svoga rada.

Početkom prošle godine većina u Općinskom vijeću je usvojila zaključak o zabrani snimanja sjednica ovog organa “električnim uređajima”, a bez posebnog odobrenja. U istom zaključku je navedeno da ovlašteni predstavnici sredstava javnog informisanja mogu prisustvovati sjednicama i informisati javnost o radu vijeća, što ipak nije bio slučaj u praksi.

Nepuni mjesec dana nakon usvajanja ovog zaključka, novinar Z Portala je dobio negativan odgovor predsjedavajućeg Općinskog vijeća Žepče na zahtjev za snimanje i uživo prijenos sjednice, upućen nekoliko dana prije zakazanog termina za njeno održavanje. Nakon što je isti novinar došao na sjednicu i zatražio prisustvo bez snimanja, predsjedavajući Vijeća mu nije dozvolio prisustvo i boravak u sali Općinskog vijeća Žepče.

Da priča tu nije zaustavljena, primjer je i nedavno usvojena Odluku o izmjeni i dopuni Poslovnika o radu Općinskog vijeća Žepče, a koja je došla nakon nekoliko prekida sjednica, prouzrokovanih time što su opozicioni vijećnici putem svojih mobilnih uređaja emitirali uživo sjednicu na svojim profilima na društvenih mreža.

U novom Poslovniku, u Članu 10, tačka d, navedeno je sljedeće:

Povreda reda na sjednici Vijeća smatra se:

d) snimanje sjednice bez posebnog odobrenja od strane vijećnika i drugih prisutnih u prostoriji u kojoj se održava sjednica elektroničkim uređajima (mobitelom, videokamerom i dr.)

Isti Poslovnik predsjedavajućem daje mogućnost da općinskog vijećnika koji snima sjednicu udalji sa iste, što je već bio slučaj i u praksi.

Činjenica koja još mora da brine jeste letargičnost unutar same zajednice, pa je jako mali broj građana svjestan spomenute problematike. Razlog može biti zbog same neinformisanosti upravo nastale zbog sličnih odluka, straha od iznošenja vlastitog mišljenja u takvom javnom prostoru ili jednostavno prihvatanje takvog stanja kao redovne i normalne pojave.

Zaključak

Gore navedeni primjeri su tek dva u nizu od zabrinjavajućih udara na medijske slobode, kao i na načelo javnosti rada i društvene odgovornosti, a vjerovatno je pitanja vremena prije nego se i druge lokalne vlasti povedu ovim primjerom i odluče na istu praksu.

Mediji ne smiju biti viđeni kao protivnici vlasti, već kao njen korektiv i produžena ruka javnosti, a pravo građana na kritiku ne može biti opstrukcija, već demokratsko sredstvo za učešće u procesu odlučivanja. Stoga, javnost rada vlasti i saradnja s medijima ne smije biti predmet slobodnog tumačenja i volje lokalnih zvaničnika, već je ista njihova obaveza, ali i pravo medija i građana.