Ilustracija
Svjetski dan šećerne bolesti (World Diabetes Day) obilježava se danas, 14. novembra, a tema ove godine je „Rano djelovanje kod šećerne bolesti“.
U središtu ovogodišnje kampanje su rano prepoznavanje simptoma i pravovremena dijagnoza. Kampanja se bavi i pristupom zdravstvenoj zaštiti te smanjenjem stigme prema osobama koje žive s ovom bolešću.
Svjetski dan šećerne bolesti ustanovila je Međunarodna federacija za dijabetes (IDF) 1991. godine, uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Od 2006. godine to je i službeni dan Ujedinjenih naroda. Datum je odabran u znak sjećanja na rođendan Sir Fredericka Bantinga, jednog od naučnika zaslužnih za otkriće inzulina.
Svjetski dan se obilježava 14. novembra, ali aktivnosti podizanja svijesti traju cijeli mjesec. Novembar je prilika za informisanje stanovništva o faktorima rizika i promociju zdravih životnih navika. Tada se potiče i rano otkrivanje bolesti te jača podrška oboljelima. U te aktivnosti važno je uključiti zdravstvene ustanove, škole, lokalne zajednice, medije i organizacije civilnog društva.
Šećerna bolest je hronično metaboličko oboljenje. Karakteriše je povišen nivo glukoze u krvi. Nastaje zbog nedovoljnog lučenja inzulina, njegovog slabijeg djelovanja ili kombinacije ta dva poremećaja. Inzulin je hormon koji omogućava ulazak glukoze u ćelije i njeno korištenje za stvaranje energije.
Najčešći oblici su šećerna bolest tipa 1, šećerna bolest tipa 2 i gestacijski dijabetes:
Bolest može dovesti do ozbiljnih komplikacija: kardiovaskularnih bolesti, oštećenja bubrega, poremećaja vida, oštećenja nerava i problema sa stopalima. Rizik se može smanjiti pravovremenom dijagnozom, odgovarajućim liječenjem i redovnim kontrolama.
Ovogodišnja tema posebno je važna jer mnoge osobe sa šećernom bolešću nemaju postavljenu dijagnozu. Procjenjuje se da više od 40 posto oboljelih širom svijeta ne zna da ima ovu bolest. Bez pravovremenog otkrivanja ostaju bez liječenja, a komplikacije se mogu razviti prije nego što se bolest prepozna.
Na šećernu bolest mogu ukazivati pojačana žeđ, učestalo mokrenje, umor i zamagljen vid. Kod nekih osoba javljaju se i neobjašnjiv gubitak tjelesne mase te drugi nespecifični simptomi. Tip 2 se često razvija postepeno i dugo ostaje neprepoznat. Zato je važno obratiti pažnju na moguće znakove i na vrijeme se obratiti ljekaru.
Kampanja ističe i potrebu za smanjenjem nejednakosti u pristupu zdravstvenoj zaštiti, inzulinu i drugim lijekovima. Oboljelima su potrebni kontinuirana zdravstvena zaštita, edukacija, psihosocijalna podrška i okruženje bez diskriminacije. Stigma i pogrešne pretpostavke o uzrocima bolesti mogu ih spriječiti da na vrijeme potraže pomoć.
Šećerna bolest tipa 1 ne može se spriječiti promjenama životnog stila. Rizik od tipa 2 može se značajno smanjiti zdravom prehranom, redovnom fizičkom aktivnošću i nepušenjem.
Primarna zdravstvena zaštita ima ključnu ulogu u prevenciji, ranom otkrivanju, edukaciji i dugoročnom praćenju oboljelih. Nakon dijagnoze potrebno je redovno pratiti glikemiju, krvni pritisak i druge pokazatelje te procjenjivati moguće komplikacije.
Svjetska zdravstvena organizacija je uz podršku država članica postavila globalne ciljeve do 2030. godine. Među njima su veći broj pravovremeno dijagnosticiranih osoba i bolja kontrola glikemije i krvnog pritiska. Cilj je i da osobe sa šećernom bolešću tipa 1 imaju dostupan inzulin i sredstva za praćenje glukoze.
Šećerna bolest je značajan izazov i za zdravstveni sistem Federacije BiH. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo FBiH, ubraja se među vodeća hronična nezarazna oboljenja evidentirana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Prema Zdravstveno-statističkom godišnjaku FBiH za 2024. godinu, u Federaciji je evidentirano 75.507 osoba sa šećernom bolešću. To je 352 registrovana oboljela na 10.000 stanovnika. Ovaj broj ne obuhvata nužno sve oboljele, posebno one kojima bolest još nije dijagnosticirana.
U Federaciji BiH potrebno je jačati ulogu primarne zdravstvene zaštite i unaprijediti zdravstvenu edukaciju. Važno je i osigurati stalnu dostupnost lijekova i edukaciju za samokontrolu bolesti. Uz to treba razvijati saradnju zdravstvenih ustanova sa školama i lokalnim zajednicama.
