Proteklog vikenda upriličena je promocija maturanata Gimnazije “Rizah Odžečkić” iz Zavidovića, pa smo tu priliku iskoristili za razgovar s učenicom generacije, a ovo laskavo priznanje je ove godine pripalo Ajni Merdanović.
U konkurenciji superodlišaka i učenika s uspjesima kako u nastavnim tako i vannastavnim aktivnostima, ona je dobila priznanje za najbolju među najboljima 78. generacije.
Naš kratki intervju s Ajnom možete pročitati u nastavku.
Kako si se osjećala kad si saznala da si proglašena učenicom generacije?
Osjećala sam se veoma ponosno i sretno. Kroz glavu su mi prošle prethodne četiri godine i shvatila sam da se sav uloženi trud na kraju isplatio. To je najljepša moguća nagrada i potvrda da je svaki korak imao smisla.
Šta misliš da te je izdvojilo od drugih? Je li to trud, organizacija ili ljubav prema znanju?
Mislim da je ključ u svemu tome zajedno. Ljubav prema onome što radimo je pokretač, ali potrebno je mnogo truda da bismo ostvarili svoje ciljeve, a upravo dobra organizacija je ono što nas drži na pravom putu kada postane teško.
Koji predmet ti je bio najdraži, a koji ti je zadao najviše muke?
Iskreno, teško mi je izdvojiti samo jedan predmet jer sam stvarno uživala u procesu učenja i u svemu pronalazila nešto zanimljivo. Ipak posebno mjesto u mom srcu zauzima matematika, koja je bila moj prostor za odmor, jer teški zadaci me nisu umarali, već ispunjavali. Osim matematike, ne mogu da ne spomenem i fiziku i biologiju, koji su u meni uvijek budili želju da saznam više. Što se tiče predmeta koji su mi zadavali muku, stvarno ne bih mogla navesti nijedan, jer sam svakom izazovu pristupala s namjerom da ga savladam, pa ih nisam doživljavala kao prepreku, već kao priliku za učenje.
Da li si imala trenutke kad si htjela odustati, ako jesi, šta te zadržalo?
Slagala bih kada bih rekla da nije bio trenutaka kada sam bila preumorna i kada sam pomišljala odustati. Međutim, u tim momentima bi prevagnula iskrena ljubav prema onome što radim, ali i obećanje koje sam davno dala samoj sebi. To unutrašnje obećanje mi nije dozvoljavalo da odustanem na pola puta.
Koji su ti planovi nakon srednje škole? Gdje vidiš sebe za pet ili 10 godina?
Planiram da, ako Bog da, upišem Medicinski fakultet u Sarajevu i trenutno sam fokusirana na to. Teško je prognozirati gdje ću tačno biti za pet ili deset godina jer nikada ne znamo šta nam budućnost donosi, ali se iskreno nadam da ću tada već polahko ostvarivati svoj san da postanem doktorica koja će svojim znanjem i radom pomagati drugima.
Šta bi poručila mlađim generacijama koje tek dolaze u gimnaziju?
Poručila bih im da od prvog dana čvrsto vjeruju u svoje sposobnosti i da nikada ne odustaju. Želim da zapamte da se svaki uloženi sat rada, svako odricanje i svaki savladani izazov na kraju višestruko isplate. I najvažnije da uživaju u ovim godinama i grade prijateljstva, jer su ona najveće blago koje će ponijeti sa sobom.
Ako bi morala sažeti sve svoje školske godine u jednu riječ ili rečenicu, kako bi ih opisala?
Za mene su ove godine bile period odrastanja i sazrijevanja u kojem sam naučila da ostanem dosljedna svojim principima i onom unutrašnjem glasu koji me je vodio naprijed i onda kada je bilo najteže.
