Voljeli bismo početi ovaj tekst uz poruke za dobro jutro i uspješnu radnu sedmicu, no nažalost nemamo povoda za to, pa jutro počinjemo komentarom, frustracijom i molbom za spas i povratak moralnog kompasa našeg društva.
Ukoliko ste sinoć otišli ranije na spavanje, kako biste odmorno dočekali novu sedmicu, jutros ste se ipak probudili “na divljem zapadu” i uz naslove iz rubrike crna hronika.
Sinoćnja tragedija iz Zavidovića je nažalost nova prilika da se preispitamo kao društvo. Još jedanput prekasno.
Vrijeme se ne može vratiti, kao ni ljudi, a nečiji životi više nikada neće biti isti. Poznavajući mentalitet našeg društva, obično će oni koji su ostali, nevini, biti obilježeni do kraja života: “sin/kćerka/brat/sestra te i te osobe”…
Da, ako već nije jasno, ovaj tekst nije informativnog karaktera niti usmjeren direktno na događaj koji nas je ponikao da ga napišemo.
Ovaj tekst je apel na nas kao društvo da posložimo prioritete i znamo šta nas se (ne) tiče.
Tiče nas se nasilje u porodici, ali samo ako želimo pomoći (i moramo!) žrtvi i prijaviti nasilnika policiji. Tiče nas se identitet nastradalih samo ako želimo pomoći porodicama (a to je naša moralna obaveza!), a ne kako bi pisali špekulacije i dijelili neprovjerene informacije. Tiče nas se ako želimo pomoći onima oko sebe, a ne svojoj znatiželji.
Na kraju krajeva, tiče nas se, ali ako nećemo staviti znak ekvivalencije između žrtve i onog ko čini nasilje. Tiče nas se ako želimo zaustaviti potencijalan slučaj nasilja, femicida, zločina. Ne tiče nas se ako ćemo biti kukavice i ništa ne raditi da bi naše društvo bilo bolje. Pa onda, je l’ te se tiče?
