Željko Komšić: Ostanimo čvrsti u vjeri u konačnu pobjedu

Sinoć je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, zajedno sa članom Predsjedništva Denisom Bećirovićem, upriličio prijem u sarajevskoj Vijećnici u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

U obraćanju pred brojnim zvanicama iz društveno-političkog života Željko Komšić je kazao sljedeće:

Poštovane građanke i građani Bosne i Hercegovine… Prije trideset i dvije godine, nakon niza političkih, diplomatskih i organizacionih priprema, proveden je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, tadašnje Republike u sastavu Socijalističke Jugoslavenske Federacije.

Rezultat referenduma je bio jasan: Bosna i Hercegovina postaje nezavisna i suverena republika.

Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta, bio je centralni događaj u procesu stjecanja međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Ovaj proces je započeo nešto ranije nalazima tzv. Badinterove komisije, koja je dala okvir za formiranje samostalnih država na temelju Ustava bivše države iz 1974. godine.

Iako je ovaj ustav, uz decenijsku političku borbu Bosanaca i Hercegovaca za Bosnu i Hercegovinu kao zasebnu Republiku, bio od izuzetne važnosti za sam čin nezavisnosti, nalazi Komisije – koju je ustanovilo Vijeće ministara Evropske ekonomske zajednice (današnje Evropske unije) – bili su presudni za otpočinjanje međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine i organizaciju referenduma. Koristim ovu svečanu priliku da ujedno odam počast nedavno preminulom Robertu Badinteru, predsjedniku Ustavnog suda Republike Francuske, koji je predsjedavao Komisijom, a koju historija i pamti po njegovom prezimenu.

Kao građani dugujemo zahvalnost Robertu Badinteru za njegov profesionalizam, koji je bio toliko potreban u tom delikatnom trenutku.

Svakako, svjesni smo da je to bilo neko bolje vrijeme od sadašnjeg, vrijeme kada je međunarodno pravo moglo mijenjati činjenice na geopolitičkom i pravnom terenu. Shodno normama tadašnjeg međunarodnog prava, Republika Bosna i Hercegovina jeste stekla međunarodno priznanje, ali su se građani i građanke odmah morali boriti za nezavisnost i suverenitet. Agresorski napad na nezavisnost i suverenitet bio je ujedno napad na gole živote građana Bosne i Hercegovine!

Tokom odbrambenog rata, Bosna i Hercegovina je, uz ogromne žrtve, sačuvala svoje međunarodno priznate granice i potvrdila, premda uz izmijenjenu ustavnu strukturu, svoj državnopravni kontinuitet.

Armija Republike Bosne i Hercegovine i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, kao jedine legalne oružane snage u državi, uspjele su oružanom borbom primorati Saveznu Republiku Jugoslaviju i Republiku Hrvatsku na potpisivanje međunarodnog sporazuma, po kojem su se dvije susjedne zemlje obavezale da više neće ugrožavati stabilnosti Bosne i Hercegovine kao države, koju su, na kraju i same priznale.

Istina je da unutrašnja ustavna struktura Bosne i Hercegovine ostavlja suviše mnogo prostora negativnim uticajima iz Srbije i Hrvatske. Separatističke snage u Bosni i Hercegovini omogućavaju Beogradu i Zagrebu da se upliću u unutrašnja pitanja i narušavaju suverenitet naše zemlje. Predvodnici separatističkih politika u Bosni i Hercegovini – koji se vole predstavljati kao lideri naroda i legitimni predstavnici – ne rade ništa drugo nego kradu volju vlastitog naroda i isporučuju je Beogradu i Zagrebu na odlučivanje.

Njihova je zabluda u tome što vjeruju da se mirnim putem može razoriti Bosna i Hercegovina. Zato tako olako i dopuštaju da – kao i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu – u njihovo ime konačne odluke donose i Beograd i Zagreb.

Međutim, dok separatisti iščekuju pogodan trenutak za neki novi napad na Bosnu i Hercegovinu, ova država ipak jača. Gotovo pa trideset godina mira na najbolji način je pokazalo ko je ko u Bosni i Hercegovini. Pokazalo se ko je spreman da gradi i pruža ruku, a ko je spreman rušiti i slabiti državu, da oprostite na izrazu, “pljujući u još uvijek pruženu ruku”.

Nije slučajno onaj dio države koji čini njeno jezgro, onaj dio koji je kontrolisala Armija Bosne i Hercegovine, ekonomski mnogo vitalniji od ostalih dijelova, kao i da u tom dijelu Bosne i Hercegovine “zapravo stanuje demokratija”.

Nisu slučajno privredne i ekonomske aktivnosti uglavnom koncentrisane u nekoliko kantona. Nije ni slučajno da to nekome smeta.

Danas u Bosni i Hercegovini posluju hiljade firmi čiji prometi prelaze milion konvertibilnih maraka. Stotine ljudi iz privrede su imetak legalno stekli. Privrednici, naravno, za te uspjehe nisu i ne smiju biti dužni politici. Ali svi smo dužni Bosni i Hercegovini. Politika je, štaviše, privredi najčešće i smetala, mada je nekima, zahvaljujući korupciji, i pogodovala.

Ipak, vidljiv je prostor u kojem se dodatno jača patriotska i državno-politička svijest privrednika, jer je jasno da je uspješno poslovanje naše privrede moguće jedino ako postoji država Bosna i Hercegovina. Nema bosanskohercegovačke privrede bez države Bosne i Hercegovine!

Neće ovdje biti uspješnih Bosanaca i Hercegovaca, poduzetnika, nezavisnih intelektualaca, umjetnika i sportista, ukoliko pobjedu odnesu velikodržavni projekti. Nema uspješnih Bosanaca i Hercegovaca bez države Bosne i Hercegovine!

Postoje već, srećom, uspješni privrednici koji žive Bosnu i Hercegovinu. Oni svjedoče da je moguće istovremeno uspješno poslovati i pomagati svoju domovinu. Patriotski osviještena privredna elita temelj je i ekonomije i političke stabilnosti države, jer je i ona okvir našeg zajedničkog prosperiteta.

Ne zaboravimo da su bosanskohercegovački ljudi u najtežim trenucima odbrane Republike Bosne i Hercegovine zalagali svoje i živote i imetke. I danas želim da se prisjetimo svih njih: od boraca koji su borbom branili zemlju, do onih čiji su konji nosili municiju i hranu vojnicima u rovovima, preko onih naših ljudi koji su ostavljali poslove u Njemačkoj i stupali u jedinice Armije, pa do priznatih stručnjaka i rukovodilaca koji su, ostavši u domovini, uložili znanje i ugled u odbranu Republike. Takvih je bilo tokom agresije, i u teškim poratnim godinama, i bit će ih još više u budućnosti.

Budućnost i opstanak države ovise o generaciji koja dolazi iza nas. Mi znamo da se u ovom trenutku rađaju oni koji će biti nosioci ne samo privrednog, političkog, i sveukupnog društvenog razvoja. Ipak, vrijednosti koje usvoji ova generacija odredit će hoćemo li imati i patriotski orijentisane privrednike, umjetnike, sportiste, prosvjetne radnike, intelektualce… građane i građanke.

Te će vrijednosti biti glavna snaga odbrane Bosne i Hercegovine u vremenima u kojima će – po svemu sudeći, nažalost – međunarodno pravo slabiti i kada ljudi poput Badintera neće postojati.

Jasno je: svi naši resursi, kao i svijest i način na koji njima upravljamo, bit će važniji od klišej vizija nazovi-intelektualaca. Onaj je seljak imao i konja i svijest o svojoj ulozi i svojoj državi.

Bilo je mnogo onih koji su imali mnogo vrednije resurse od konja – obrazovanje, pamet, ugled, novac, mašine… – ali nisu imali svijest. Nemaju je ni danas, kada nam s ekrana poručuju da smo isti mi, koji smo branili međunarodno priznatu državu, kao i oni koji su je napali.

Nismo, srećom, isti, ali nismo – nažalost – ni jednaki, jer smo agresijom prinuđeni prihvatiti takvo ustavno uređenje. Ali bit ćemo jednaki, jer će nejednakost poništiti jedna snažna generacija koja dolazi. Pravna nejednakost na papiru neće zauvijek moći poništavati realnost na terenu.

Baš kao što ni današnje međunarodno pravo ne može biti garancija opstanka države, tako ni trenutna pravna nejednakost naših građana ne može biti trajna prednost onih koji se njome sada koriste.

Bosna i Hercegovina jača – istina sporo – ali jača! Njeni neprijatelji se nisu nadali da će ona čak i opstati, a kamoli jačati. Bili su uvjereni da će nestati i Bosna i Hercegovina i Bosanci i Hercegovci.

Zato, budimo ponosni ovog 1. marta, jer imamo puno pravo biti ponosni na svoju domovinu i generaciju koja je odbranila!

I ostanimo čvrsti u vjeri u konačnu pobjedu. Neka živi slobodna, naša, domovina Bosna i Hercegovina.