Večeras je u sarajevskoj Vijećnici upriličen prijem u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, a čiji domaćini su bili članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Denis Bećirović.

U svom obraćanju predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić je poručio:

Poštovane građanke i građani Bosne i Hercegovine, večeras slavimo najznačajniji događaj u istoriji naše zemlje 

Slavimo 1. mart kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Dan u kojem je, prije 34 godine, naša domovina Bosna i Hercegovina stekla nezavisnost putem demokratske odluke njenih građana, donesene na referendumu o nezavisnosti. Prvi mart predstavlja izraz vjekovnih težnji građana Bosne i Hercegovine za samostalnošću i suverenošću naše domovine.

U vrtlogu istorije, kroz različite epohe, naša zemlja je, kao rijeka ponornica, tonula i izvirala, smanjivala se i širila, bila moćna i nemoćna, nemirna i mirna, okupirana i neokupirana, i slaba i jaka, ali nikada ni u jednom trenutku nije gubila ništa od svog smisla postojanja.

Iako su počesto objektivne okolnosti, pogotovo u trenucima slabosti, navodile na racionalnu dilemu o tome da li jedan takav organizam ima smisla, život običnog čovjeka, pa i jedne zemlje, nije baš uvijek racionalan nego je često, na prvi pogled, iracionalno hrabar i spreman na svaku žrtvu.

Tako je i sa našom Bosnom i Hercegovinom, za neupućene, iracionalno, često van svake pameti, hrabrom zemljom! Ono što vijekovima ovu zemlju drži na okupu jeste njen karakter i ono što ova zemlja jeste u svom biću i suštini.

U prirodi njenog karaktera stanuju generacije ljudi koje su bile spremne da za nju polože svoje živote, a sve kako bi odbranile Bosnu i Hercegovinu kao zemlju, ali i kao način života na ovim prostorima, bosanski način života. Smjenjivala su se dakle i carstva, i različiti tipovi državnog uređenja, ali se uvijek i mimo toga živjelo bosanski.

Kada kažem bosanski, mislim baš na ove dane u kojima i muslimani i katolici i pravoslavci, u istom momentu, poste i svako za sebe, i svi skupa, čak i zajedno. Taj način života nadživio je sve one već pomenute oblike političkog organiziranja, u svim epohama.

I to je, rekao bih, najveća snaga ove zemlje. Bez te snage teško bi naša domovina uspjela savladati sve istorijske izazove i iskušenja pred koje je bila dovedena. Upravo na temelju takvog načina života, a nazivam ga bosanskim načinom života, te na temelju tih uvjerenja i ideje o jednakosti svih građana, raspisan je i uspješno proveden referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Danas, gledajući istini u oči, moramo sebi priznati da je ta naša ideja, koja je u samoj suštini našeg bića, na jednom globalnom nivou u velikoj krizi.

Već odavno motivacija silnih i moćnih u svijetu nije jedino gomilanje materijalnih bogatstava, što često pokreće ratove i masovna stradanja. Vidimo da se u pozadini vodi ono što se, nepopularno naziva, sukobom civilizacija i ne možemo, ali i ne smijemo ostati slijepi pred time.

Sveopći progres čovječanstva, u materijalnom smislu, kao da nas u duhovnom i moralnom smislu vraća u srednjovjekovlje i dijeli na progonjene i one koji progone. Niko sa sigurnošću ne može tvrditi da na međunarodnom nivou ne može doći do eskalacije i to upravo na identitetskim osnovama.

Mi u Bosni i Hercegovini možemo učiniti veoma malo ili gotovo nimalo po tom pitanju, ali ono što možemo jeste da ipak, ma koliko bilo teško, ostanemo vjerni sebi i onome što je ovaj komad planete oduvijek bio, a bio je mjesto na kojem inkvizitori bilo koje vrste, nikada nisu bili dobrodošli.

Stoga uvjeren sam da mi nikada nećemo odustati od ideje zajedničkog življenja, jer je to u prirodi ove zemlje koju čuva sam narod, neka viša sila ili sam Bog, ovisi o tome kako ko na to gleda. Ali, moramo biti spremni da izdržimo i moramo biti spremni da pod svaku cijenu branimo svoju zemlju.

Kada danas bacimo pogled na ono što se u svijetu dešava, a svjedočimo jednom istorijski perverznom karnevalu nepravde i nasilja, mi mirne duše možemo sebi reći da se vrijedilo boriti i žrtvovati za svoju zemlju i njenu suštinu. Da se za nju tada nismo borili i žrtvovali, bila bi zbrisana sa svjetske mape.

Ovako, mi smo tu, u svojoj zemlji koja nije idealna, ali je se ne može ugroziti i poništiti kako neki misle da može. Znam koliko Bosna i Hercegovina znači i našim ljudima koji trenutno žive izvan nje. Bosna i Hercegovina će uvijek biti i naša i njihova kuća, zemlja naših djedova i onaj kutak na planeti u koji se uvijek možemo skloniti. Za sve Bosance i Hercegovce ova država predstavlja oazu slobode.

Ovaj grad, koji je kao i mnogi drugi naši gradovi, simbol bosanskog načina života, uvijek će biti i duhovni i politički centar za sve one Bosance i Hercegovce koji se identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom ma gdje oni živjeli, da li u Bosni i Hercegovini ili izvan nje. Na to jesmo i trebamo ostati ponosni.

I na kraju, treba vjerovati u ovu zemlju. Biti realan, ali istovremeno odbaciti svaku vrstu malodušnosti. Biti mudar, ali i iracionalno hrabar, kako već rekoh.

Trideset godina mira u Bosni i Hercegovini još jednom je pokazalo sposobnost ove zemlje da se digne iz pepela. Te godine porodile su jednu potpuno novu generaciju, lišenu bilo kakvih kompleksa i vještački nametnutih sumnji. U licima te djece vidim ista ona lica koja su odbranila ovu zemlju. I ja im vjerujem!

Oni neće dopustiti niti da ova zemlja propadne i nestane, kao što neće više dopuštati da ih “tramvaji moje generacije” kao personifikacija ukupne poslijeratne aljkavosti, korupcije, licemjerja, neodgovornosti, nebrige, nedostatka elementarne ljudske empatije, ubijaju i unesrećuju!

Svim Bosnacima i Hercegovcima, u domovini i širom svijeta, čestitam Dan nezavisnosti!