Z Portal
Dok smo u iščekivanju još jednog historijskog meča fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine i okršaja s domaćom selekcijom Sjedinjenih Američkih Država, vrijeme do tada možemo iskoristiti kako bi odgovorili na pitanja zašto je naša selekcija već pobjednik ovog Svjetskog prvenstva iz perspektive bosanskohercegovačkih navijača.
I am from Bosnia, take me to America – pjesma je koja je nezvanična himna ovogodišnjeg prvenstva i koju možete čuti tamo i gdje nas možda i ne vole. Iako je nastala desetljeće ranije, doživjela je svojevrsnu reinkarnaciju i poprilično je nestvarno kako je “predvidjela” odlazak u Ameriku i večerašnji meč, u stilu Nadrealista, ili ako ćemo po američki, Simpsonova.
Take me to Golden Gate, I will assimilate je još jedan stih koji postaje stvarno, obzirom da se večerašnji meč upravo igra u San Francsiscu, gradu gdje se nalazi spomenuti most. Ono što se nadamo, da se barem večeras neće ostvariti i onaj dio pjesme koje kaže One day, when you reach the end… Iako, izvjesno, kraj će doći, a bez obzira kada to bilo, naša reprezentacija i narod Bosne i Hercegovine su najveći pobjednik ovog Svjetskog prvenstva.
Cijeli svijet je čuo za našu malu zemlju i ljude velikog srca. Oni, koji su bili primorani otići put Amerike, barem na nekoliko sedmica njima je na kućni prag stigla domovina i njen narod. A čuo se i glas našeg naroda, za obeshrabrene, za potlačene, na tlu Amerike – tamo gdje mnogo veći i snažniji obaraju svoju glavu i šute pred nepravdom.
Ali vratimo se na fudbalski teren. Dolaskom na selektorsku klupu Sergeja Barbareza bh. navijači su imali mnogo upitnika. Danas ih je možda još više, ali iza njega je rezultat i ispunjeno obećanje – vratio je kult reprezentacije.
Kult koji je bio izgubljen, iako je reprezentacija Bosne i Hercegovine nešto najvažnije našem narodu. Jer, pokušajte dati odgovor na sljedeće pitanje: Ko je više obradovao ovaj narod od nezavisnosti države, od reprezentacije i kapitena Edina Džeke? I možda je to nekome tragikomočino, ali stvari na terenu zaista tako govore.
Uprkos navedenom, na kakvom nivou je bio interes naše javnosti posljednjih godina, govore nedovoljno popunjene tribine i mnogo više. Duži period na tribini je vladalo beznađe. Bolno je bilo gledati sedam primljenih pogodaka protiv Njemačke ili pet protiv Portugala, ali je još bolnije bilo čuti “Siu” naših navijača nakon što nam je Cristiano Ronaldo postigao pogodak.
Bilo je velikih utakmica i protivnika i u proteklim godinama, nakon 2o14. godine, ali u zraku se to nije moglo osjetiti. Bio je to običan dan, skoro kao i svaki drugi. Zastave Bosne i Hercegovine nisu bile istaknute na našim domovima, djeca nam u školu nisu išli u dresovima, a na dan utakmice nije se osjećala nervoza u stomaku. A oni koji manje aktivno prate sport, pitali bi: A ko igra? Jer bilo nam je svejedno, iako nismo željeli da bude tako.
A onda dođe “pokeraš” i izvadi asa iz rukava i poruči otprilike ono, što bi valjda u svakoj zemlji trebalo biti normalno: Kome državni dres nije svetinja, pretežak mu je i ne treba ga nositi. I eto, kladioničarskim vokabularom reče, situacija se preokrene iz keca u dvicu.
Sergej je uspio u svom naumu, nebitno kako dopadljivo igramo ili ne igramo, nevažno da li igramo s jednim ili dva napadača. Vratio je reprezentaciju svom narodu, kome ona i pripada.
Vratio je ruku na srce igrača tokom intoniranja himne, bez obzira kako se zvali ili molili, vratio je ljiljane na tribine, a ono najbitnije, danas nam djeca ne žele više biti Messi, Ronaldo, Mbappe ili Yamal, danas nam djeca žele biti kao Dedić, Muharemović, Alajbegović i Bajraktarević.
Da li je Tarik Muharemović mogao zamisliti da će neki sedmogodišnjak u njegovim rodnim Zavidovićima šutirati loptu na gol dok nosi njegov dres? Da li je porodica Bajraktarević, kada je izbjegla iz Srebrenice, mogla i da zamisli da će dvije decenije kasnije dječaci iz Bosne i Hercegovine hjeti da budu kao njihov Esmir? Narod koji nije trebao ni da postoji, večeras će opet čuti himnu svoje države na velikoj pozornici, države koja također nije trebala da postoji.
Generacija koja je prvi put odvela Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazil, igrački gledano, bila je kvalitetnija od trenutne. Puno je tu faktora, ali najveći leži u činjenici da su bili dugo na okupu, većina igrača je bila na vrhuncu svojih karijera, te su iza sebe imali i nekoliko baraža, pa se taj odlazak na jedno veliko takmičenje mogao i naslutiti. Bila je to ekipa koja je imala i glavu i rep i koja je bila osuđena na uspjeh.
Ali svaka generacija ima nešto svoje. I neumanjujući uspjeh i ogromnu zahvalnost toj selekciji, trenutna generacija igrača je bila pravi underdog, pa je samim time uspjeh i još veći. Skinuta je i ta “kletva” baraža, a hype oko državnog tima nikada nije bio veći.
Zato, danas i oni koji manje aktivno prate reprezentaciju i fudbal ponosno idu u dresovima na posao i znaju sve igrače, a teško da ćete proći bilo kojom ulicom da nećete vidjeti dječaka ili djevojčicu u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine. Treba li nam veća pobjeda?
Zato, ono što je postignuto, ne smije biti izgubljeno u godinama pred nama, utakmicama, kvalifikacijama, baražima i svim drugim izazovima koji dolaze. Bez obzira kakav rezultat bio večeras. Jer ova pobjeda, puno je veća od bilo kakvog rezultata protiv SAD.
